Godinu iza nas obilježile su razne emocije, prošli smo put od nevjerice, straha i panike, pa sve do prilagođavanja novom načinu života pod maskama.
Na današnji dan prije godinu dana zabilježen je prvi slučaj zaraze korona virusom koji je došao u JZU Bolnica Zvornik.
Dok su neki zaraženi virusom korona imali sreće i prošli samo sa blažim simptomima, značajan broj zaraženih imao je teže simptome, a nažalost veliki broj ljudi je podlijegao podmuklom virusu i izgubilo bitku za život.
Zdravstveni radnici JZU Bolnica Zvornik od početka borbe sa opakim virusom davali su i posljednje atome snage u borbi za spašavanje života oboljelih od ovog virusa.
Jedna od onih koji su gotovo sve svoje vrijeme davali za liječenje pacijenata svakako jeste i dr Nataša Ivanović, subspecijalista endokrinologije, zamjenica direktora, doktorka koja je uzela prvi uzorak za testiranje, koja je prva dočekala prvozaražene u našoj bolnici i obavila pregled, ovom prilikom nam prenosi svoje iskustvo u borbi za živote u Kovid odjeljenju zvorničke bolnice.
- Kada ste prvi put čuli za virus korona, kakvo je bilo Vaše mišljenje o njemu?
Kada sam prvi put preko medija čula i pročitala o virusu korona, bilo mi je žao ljudi koji su kroz to morali prolaziti, ali nisam mnogo tome pridavala značaj, jer sam mislila da se to dešava negdje u dalekoj Kini i da će se zaustaviti prije nego što se proširi i dođe do nas.
- Kako se broj oboljelih u svijetu povećavao, a virus približavao granicama naše zemlje, kako ste se osjećali i kakva je atmosfera vladala među zaposlenima u bolnici?
Osjećala sam ono što nam je svima dobro poznato, a to je strah od nepoznatog, jer nam se približavalo nešto za šta nismo sigurni ni šta je, kako utiče na zdravlje, kako se prenosi, ni kako da zaštitimo sebe i druge. Upravo zato smo se pridržavali svih preporučenih mjera, pratili uputstva struke i polako se pripremali da je to nešto sa čime ćemo se uskoro morati suočiti.
- Kako ste se osjećali kada ste saznali da u našu ustanovu dolazi zaraženi virusom korona i kakav je bio taj susret?
Prevladala je etička želja ljekara da se pomogne drugome. Nije se razmišljalo o strahu za svoje zdravlje i život, već se svoj život stavio u službu humanosti i najvažnija briga je bila da se pomogne zaraženom od novog korona virusa.
Naravno, preduzete su sve mjere da se adekvatno zaštitimo, da se obuče kompletna zaštitna oprema sa skafanderom i svom ostalom pratećom opremom.
Sačekali smo tada prvog pacijenta koji se došao sanitetskim vozilom u pratnji vozača, koji je isto tako bio adekvatno obučen i zaštićen. Svi smo bili spremni da pomognemo, da se prilagodimo toj novonastaloj situaciji, jer se niko od nas do tada nije susretao sa takvim pacijentom.
Taj trenutak našeg prvog susreta sa zaraženim pacijentom posmatrali su mnogi sa određene distance. Sjećam se pogleda punih straha, ali i podrške, koji su dopirali iza zatvorenih prozora bolničkih prostorija. Mislim da su se svi u tom trenutku saosjećali sa mnom, što mi je dalo još veću volju i snagu.
Mnogi su bili u strahu od prvih hospitalizovanih pacijenata, ko će otići da ih liječi, da im uključi adekvatnu terapiju, jer su svi imali strah od nepoznatog. Teško je biti odgovoran za nečiji život, kada ga liječiš od nečega o čemu znaš jako malo, a u tom trenutku je zaista bilo tako.
- Kako su članovi Vaše porodice reagovali kada su saznali da se izlažete virusu?
Duge, naporne i stresne smjene uticale su na kompletan način našeg života, pa tako i živote naših najbližih.
Kao i svaki roditelj bili su u strahu, prije svega, za naše zdravlje, odnosno da se mi, koji smo bili u kontaktu sa zaraženim pacijentom, ne zarazimo. U početku se nismo nikako ni susretali sa članovima porodica, što nam je padalo jako teško, a i kada bismo se susretali, nakon određenih mjera dezinfekcije, to je bilo sa pristojne udaljenosti, jer je u nama uvijek postojao strah da nekome ne prenesemo virus, bez obzira što učinimo sve potrebne mjere da do toga ne dođe.
Pojedini ljekari su čak iznajmljivali stanove blizu bolnice kako bi bili što dostupniji pacijentima, kao i da bi tako pokušali zaštititi članove svoje porodice od eventualne zaraze. To je bila žrtva ljekara koji su u početku radili sa tim prvozaraženim pacijentima.
- Kakav je osjećaj ispod zaštitnog odijela i pod maskom?
U početku nam je bilo jako neobično. Prvih dana to oblačenje kompletne zaštitne opreme trajalo je po 15 minuta i duže. Provjeravali smo da li je sve dobro obučeno, da li je sve pravilno stavljeno. Naravno, i procedura skidanja zaštitne opreme isto tako je trajala. Posle toga slijedi dolazak kući, kompletno kupanje i odmah pranje te odjeće.
Kako je vrijeme prolazilo, navikli smo se svi na nošenje kompletne zaštitne opreme. Jako je nezgodno biti po 6, 8 ili više sati u zaštitnoj opremi, posebno kada je došlo toplije vrijeme. Znojite se, ne možete da jedete, ne možete da pijete, ne možete da odete u toalet, ali vremenom se naviknete i to vam postane sastavni dio svakodnevnice.
- Kako izgleda dežurstvo u Kovid odjeljenju naše bolnice?
Dežurstvo je malo drugačije u Kovid odjeljenju, neuobičajno je. Kod takvih pacijenata ne možete da uđete samo sa maskom, morate da obučete kompletnu zaštitnu opremu, da budete po par sati u njoj, bez vode, hrane, odlaska u toalet. Nakon ovoliko vremena smo se i prilagodili, sada nam je to postala normalnost.
U Kovid odjeljenju ostaju pacijenti koji su najugroženiji, postoji konstantan strah od pogoršanja njihovog stanja, ovo je potpuno nepredvidiva bolest. Stanje pacijenta može da se pogorša za nekoliko minuta, njegova klinička slika i kompletno zdravstveno stanje može brzo da se promjeni, da mora sa obične kiseonične potpore da pređe na neki vid mehaničke ventilacije, preko respiratora.
Svako dežurstvo nosi određeni stres i zahtjevno je, kako za nas ljekare, tako i za medicinske sestre/tehničare koji takođe konstantno nadziru pacijente.
Momenti u kojima vas pacijenti vuku za rukav, jer se plaše onog najgoreg što može da im se dogodi, dok se bore za svaki dah, kad im stavljate masku za kiseonik ili se borite za njihov život, nikoga ne bi mogli ostaviti ravnodušnim.
- Da li ima razlike sada i na početku pandemije?
Kao i za sve u životu, čovjek se na sve navikne, sada nam je postalo normalno da nosimo po dvije maske, vizire, kape, skafandere… U početku nas je sve žuljalo, sve je smetalo, nismo mogli da hodamo kako treba, i mi i sestre koje su morale da daju terapiju. Sva ova zaštitna oprema nam je u početku dosta i otežavala rad, ali to sve je sada postalo sastavni dio naših života i rada, prosto smo se adaptirali na trenutne uslove rada, koliko god oni bili teški i iscrpljujući.
- U kom trenutku je Vama bilo najteže?
Najteže mi je bilo kada nas je pogodio talas u novembru, kada smo se susreli sa mladim ljudima, koji su imali po 30-35 godina, a koji u imali tešku kliničku sliku, koje smo morali intubirati i staviti na mehaničku ventilaciju ili nažalost kada nismo mogli da im pomognemo. Jedan od teških trenutaka svakako jeste i kada je preminuo prvi pacijent zaražen Korona virusom. Sam transport takvog pacijenta nosio je dio odgovornosti i stresa, jer postoji posebna procedura transporta pacijenta preminulog od ovog virusa.
- Nadate li se skorom kraju pandemije Korona virusom?
Pandemija traje već godinu dana, a svi smo se nadali da će u najgorem slučaju trajati samo nekoliko mjeseci, međutim, nažalost, još uvijek traje. Niko od nas nije ni slutio da će virus poprimiti ovakve razmjere i da će nam svima uticati na promjenu života. Život na koji smo navikli je nestao i niko ne zna kada će se vratiti.
Počela je imunizacija i vakcinacija zdravstvenih radnika i rizičnih grupa pacijenata, kao i starijih od 65 godina. Nadamo se da će imunizacijom cjelokupnog stanovništa i sticajem kolektivnog imuniteta doći do kraja pandemije korona virusom, kako kod nas tako i u svijetu.
- Šta biste poručili građanima o ovom virusu?
Poručila bih da virus zaista postoji, posle godinu dana borbe za živote pacijenata nema nikakve sumnje koliko može biti opasan, kod nekih pacijenata zaista izaziva tešku kliničku sliku. Preporučujem svima da se čuvaju i paze, da se pridržavaju svih preventivnih epidemioloških mjera, da nose zaštitnu opremu i maske, jer nikada ne znaju u kom trenutku i od koga mogu da dobiju Korona virus, a osim toga ne zna se kakvu će kliničku sliku da razviju. Upravo zbog toga preporučujem i da se vakcinišu, kako bi čitava ova situacija koju nam je nametnuo Korona virus što prije postala dio prošlosti, a naš život se vratio svom normalnom toku i aktivnostima na koje smo navikli.
- Da li postoji nešto pozitivno što biste izdvojili?
Ono što možemo izdvojiti kao pozitivno iz ove čitave situacije sa virusom Korona jeste zasigurno to što se pokazalo kolika je posvećenost, požrtvovanost, trud i rad naših zdravstvenih radnika, kao i nemedicinskog osoblja.
Želim da se zahvalim svim kolegama zdravstvenim radnicima, a posebno kolegama iz JZU Bolnica Zvornik i radnicima Kovid odjeljenja ove ustanove, za sav doprinos, strpljenje, svaki uloženi napor, čak i kada su mislili da ne mogu više svoje zadatke su obavljali bez pogovora i nesebično, a sve u službi zdravlja svih naših građana.
Zbog svega toga ih sa sigurnošću možemo nazvati junacima modernog doba.
